DEFENDERI
Naš rad motiviran je i definiran pričama i hrabrošću više od 50 branitelja ljudskih prava iz cijelog svijeta.
Predstavljajući raznolik niz kultura i ideja, ovi branitelji i njihov aktivizam ohrabruju studente da se dalje bave međunarodnim pravima, standardima i zastupanjem ljudskih prava i shvate kako jedna osoba zaista može napraviti razliku. Naša lista branitelja uvijek raste, jer radimo na otkrivanju novih priča koje mogu potaknuti generacije na akciju.
Naše branitelje predstavljamo na razne načine, bilo kroz intervjue iz knjige Kerry Kennedy Govori istinu moćnima: Branitelji ljudskih prava koji mijenjaju naš svijet ili kroz planove lekcija koje su izradili učitelji. Počevši od priče o određenom branitelju ljudskih prava, svaka od ovih lekcija opisuje niz aktivnosti nadahnutih braniteljevim zagovaranjem i osmišljenih da ohrabre same studente da “postanu branitelji”. Dostupni su na 7 različitih jezika za učenike na svim nivoima, od osnovne škole do pravnog fakulteta.
Ljudska prava
Sjedinjene Američke Države
Robert F. Kenedi
Robert Francis Kennedy rođen je 20. novembra 1925. u Brooklinu, Massachusetts, sedmo dijete Rose i Josepha P. Kennedyja. Nakon srednje škole služio je u mornarici za vrijeme Drugog svjetskog rata, pohađao je Univerzitet Harvard, a kasnije Pravni fakultet Univerziteta Virginia. 1950. Robert Kennedy oženio se Ethel Skakel i kasnije imao 11 djece. Godine 1952. Kennedy je vodio uspješnu kampanju svog starijeg brata Johna za američki senat iz Massachusettsa. Kasnije je radio u američkom Senatu, privlačeći pažnju kao vodeći pravnik Senata koji istražuje vođu sindikata Teamsters Jimmy Hoffa zbog korupcije.
1960. vodio je predsjedničku kampanju Johna F. Kennedyja i imenovan generalnim odvjetnikom u kabinetu predsjednika Kennedyja nakon izbora, gdje je stekao poštovanje prema svojoj učinkovitoj upravi Ministarstva pravosuđa, borbi protiv organiziranog kriminala i pomaganju Afroamerikancima u ostvarivanju njihovih prava glasanja, pohađanja integriranih škola i korištenja javnog smještaja. Robert Kennedy također je pomogao predsjedniku Kennedyju da predloži najdalekosežniji zakon o građanskim pravima od Rekonstrukcije, Zakon o Građanskim Pravima iz 1964. godine, koji je prošao osam mjeseci nakon smrti predsjednika Kennedyja.
Ubrzo nakon smrti predsjednika Kennedyja, Robert Kennedy dao je ostavku s mjesta državnog odvjetnika i 1964. godine uspješno se kandidirao za Senat Sjedinjenih Država u New Yorku. Kao senator u New Yorku pokrenuo je niz projekata u državi, uključujući pomoć siromašnoj djeci i studentima s invaliditetom i osnivanje Bedford-Stuyvesant Korporaciju za Restauraciju za poboljšanje životnih uslova i mogućnosti zapošljavanja u područjima Brooklyna.
18. marta 1968, Robert Kennedy najavio je svoju kandidaturu za demokratsku predsjedničku nominaciju. Izazvao je samozdovoljstvo u američkom društvu i nastojao je premostiti velike podjele u američkom životu – između rasa, između siromašnih i bogatih, između mladih i starih. Njegova kampanja 1968. donijela je nadu američkom narodu uznemirenom nezadovoljstvom i nasiljem kod kuće i ratom u Vijetnamu.
Robert Francis Kennedy smrtno je pogođen 5. juna 1968. godine u hotelu Ambassador u Los Angelesu u Kaliforniji, nedugo nakon što je odnio pobjedu na ključnom demokratskom prvenstvu te države. Imao je 42 godine. Robert F. Kennedy bio je predan principima slobode i socijalne pravde. Nosio je poruku nade i nepokolebljivo uvjerenje da će hrabrost donijeti promjene. Njegovo centralno vjerovanje u građansku i moralnu odgovornost svakog pojedinca i zajednice da poduzme mjere protiv nepravde, siromaštva i predrasuda podcrtalo je njegov javni život. Pozvao je svaku osobu da ne zatvara oči, već da se bavi problemima koji osporavaju slobodu i pravdu.
Iako je njegov život bio prekinut, vizija i ideali Roberta Kennedyja i danas žive kroz rad Roberta F. Kennedyja „Ljudska Prava“ iz Washingtona.
Pomirenje
Južna Afrika
Desmond Tutu
Rad nadbiskupa Desmonda Tutua doprinio je suočavanju s netrpeljivošću i nasiljem aparthejdskog sistema Južne Afrike. Rođen je 1931. godine u Klerksdorfu, diplomirao na Univerztetu u Južnoj Africi 1954. godnie, a za svećenika je zaređen 1960. godine.
Studirao je i predavao u Engleskoj i Južnoj Africi, a 1975. imenovan je dekanom katedrale Svete Marije u Johannesburgui tako postao prvi crni Južnoafričanin koji je preuzeo tu funkciju.
Godine 1978. postao je prvi crni generalni sekretar Južnoafričkog vijeća crkava.
Otvoreno govorivši protiv zla aparthejda, podjednako je ogovaran od prijatelja, neprijatelja, štampe i političara. Ipak, ustrajao je kroz izuzetan patriotizam, posvećenost čovječanstvu, svoju viziju te u konačnici svoju sudbinu. Nakon prvih demokratskih nerasnih izbora u Južnoj Africi 1994. godine, koji su na kraju okončali osamdeset godina vladavine bijele manjine, novi parlament stvorio je Komisiju za istinu i pomirenje, imenujući Tutua za svog voditelja koji će voditi svoju zemlju u mučnom i nepokolebljivom sučeljavanju s brutalnošću prošlosti.
Njegova je vjera predstavljena uvjerenjem da će se bitka za pobjedu dobra dobiti ili izgubiti, ne samim molitvama već radnjama poduzetim u suočavanju sa zlom ovdje na zemlji. Danas nadbiskup Tutu predsjeda “Starješinama“ /orig. The Elders/, grupom uglednih svjetskih vođa koji doprinose svojim integritetom i moralnim stavom u rješavanju nekih od najvažnijih svjetskih pitanja.
Ostali članovi uključuju osobe kao što su Kofi Annan, Mary Robinson, Aung San SuuKyi, Jimmy Carter, te kolega Suhammad Yunus.
Genocid
Rumunija
Elie Wiesel
Elie Wiesel odrastao je u usko povezanoj židovskoj zajednici u gradu Sighet, Transilvanija (Rumunija). Kada je imao petnaest godina njegovu porodicu su Nacisti ukrcali na voz i deportovali u logor smrti u Auschwitzu.
Wieselova majka i mlađa sestra su umrle u Auschwitzu, dok su njegove dvije starije sestre preživjele. Wiesel i njegov otac su zatim odvedeni u Buchenwald, gdje je i njegov otac preminuo.
U svojoj autobiografiji Wiesel piše: “Nikada neću zaboraviti tu noć, prvu noć u kampu, koja je pretvorila moj život u jednu dugu noć, sedam puta prokletu, sedam puta zapečaćenu. Nikad neću zaboraviti lica male djece čija sam tijela vidio kako se pod tihim nebom pretvaraju u dim. Nikad neću zaboraviti onaj plamen u kojem je moja vjera zauvijek izgorjela. Nikad neću zaboraviti noćnu tišinu, koja mi je oduzela želju za životom za svu vječnost. Nikada neću zaboraviti te stvari, čak da mi je suđeno da živim dugo koliko i sam Bog. Nikada“.
Wiesel je posvetio svoj život nastojanju da svijet ne zaboravi zvjerstva nacista i da se ona ne ponove.
Nakon rata Wiesel je postao novinar u Parizu, prekinuvši svoju šutnju o svojim iskustvima tokom Holocausta publikacijom knjige „Noć“ 1958. godine. Prevođena na 25 jezika i u milionima primjeraka štampanih širom svijeta, „Noć“ je važan prikaz nacističkih logora smrti.
Wiesel je od tada napisao više od 50 knjiga. Bio je predsjedavajući Predsjedničke komisije za holokaust, a bio je i osnivač američkog Memorijalnog vijeća holokausta.
Za svoje književno djelovanje i ljudska prava primio je brojne nagrade, uključujući predsjedničku medalju slobode, američku Kongresnu zlatnu medalju i nagradu Medalja slobode te zvanje Grand-Croix u francuskoj Legiji časti. Godine 1986. dobio je Nobelovu nagradu za mir.
Wiesel je predavao na Univerzitetu u Bostonu i putovao svijetom zalažući se za ljudska prava sve do svoje smrti u julu 2016.
Građanska prava, politička participacija
Sjedinjene Američke Države
John Lewis
Jedan od najhrabrijih ljudi koje je pokret za građanska prava ikad stvorio, američki kongresmen John Lewis posvetio je svoj život zaštiti ljudskih prava, osiguranju građanskih sloboda i izgradnji onoga što on u Americi opisao kao “Voljenom zajednicom”.
„Savjest američkog Kongresa“ porasla je kao sin zajedničkog života. Inspirirao ga je aktivizam oko bojkota autobuskog saobraćaja u Montgomeryju, protestna kampanja protiv rasne segregacije o javnom prijevozu koja je započela 1955. u Montgomeryju u Alabami; i riječima vlč. Martina Luthera Kinga mlađeg, kako bio postao dio pokreta za građanska prava, masovnog protesta protiv rasne segregacije i diskriminacije u SAD-u koji je dosegao vrhunac između 1955. i 1965.
Kao student na Američkom baptističkom koledžu, Lewis je organizirao demonstracije sjedenja, bio je jedan od Putnika slobode /orig.Freedom Riders/, aktivist za građanska prava koji se vozio međudržavnim autobusima u segregiranim južnim dijelovima Sjedinjenih Država i imenovan je predsjednikom Studentskog nenasilnog koordinacijskog odbora (SNCC), koji je pomogao formirati.
Do 1963. godine Lewisa su nazvali jednim od vođa Velike šestorke, pokreta za građanska prava. S dvadeset i tri godine bio je arhitekt i glavni govornik na historijskom Maršu na Washington u augustu 1963. godine. Na tom događaju je prisustvovalo oko 250.000 ljudi, a to su bile najveće demonstracije ikad viđene u glavnom gradu nacije. Ovaj događaj se pamti po Lewisovom ključnom govoru i Martin Luther Kingovom govoru “Ja imam san”.
Godine 1964. koordinirao je kampanje za registraciju birača i akcijske programe u zajednici za vrijeme Ljeta slobode u Mississippiju, kampanje u junu 1964. koja je pokušala registrirati što je moguće više afroameričkih birača. Naredne godine Lewis je pomogao voditi više of 600 mirnih, redovnih prosjednika preko Mosta Elmund Pettus u Selmi, Alabama, 7. marta 1965. s namjerom marširanja u Montgomery kako bi demonstrirao potrebu za glasačkim pravom u državi. Učesnike marša su napali vojnici države Alabama u brutalnom sukobu koji je postao poznat pod nazivom “Krvava nedjelja” i koji je ubrzao donošenje Zakona o biračkim pravima iz 1965. godine.
Usprkos više od 40 hapšenja, fizičkih napada, ozbiljnih povreda, John Lewis je ostao privrženi zagovarač filozofije nenasilja. Nakon napuštanja SNCC-a 1966. nastavio je biti posvećen pokretu za građanska prava kao pridruženi direktor Fondacije Field i sudjelovanju u programima registracije birača Južnog regionalnog vijeća. Lewis je kasnije postao direktor Projekta obrazovanja glasača (VEP). Pod njegovim vodstvom, VEP je transformirao političku klimu nacije dodavanjem gotovo četiri miliona manjina na popise birača.
U Kongres je izabran u novembru 1986. i od tada je obavljao funkciju američkog predstavnika u Petom kongresnom distriktu Georgije. John Lewis ima bakalaureat iz religije i filozofije s Univerzteta Fisk, a diplomirao je na Američkom baptističkom teološkom sjemeništu. Dobitnik je više od 50 počasnih diploma i primio je brojne nagrade eminentnih nacionalnih i međunarodnih institucija, uključujući jedinu dodijeljenu nagradu John F. Kennedy za hrabrost za životno djelo.
Dječiji rad
Indija
Kailash Satyarthi
Kailash Satyarthi je indijski predvodnik kada je riječ o ukidanju dječijeg rada. Od 1980. vodio je spašavanje više od 100.000 porobljene djece u Indiji i razvio uspješan model za njihovo obrazovanje i rehabilitaciju.
Kailash je emancipirao hiljade djece iz dužničkog ropstva, oblika ropstva u kojem očajna porodica obično posuđuje potrebna sredstva od zajmodavca (iznosi od samo 35 dolara) i prisiljena je predati dijete kao garanciju dok se sredstva ne vrate. Ali često se novac ne može vratiti te se dijete prodaje i preprodaje različitim gospodarima. Dužnički radnici rade u industrijama dijamanata, kamenorezačkoj industriji, proizvodnji i drugim industrijama. Naročito dominiraju u industriji izvoza tepiha, gdje ručno vezu tepihe za američko i druga tržišta.
Satyarthi spašava djecu i žene of ropstva iz prenatrpanih, prljavih i izoliranih tvornica gdje su uslovi jadni, s neljudskim radnim vremenom, nesigurnim radnim mjestima, bijesnim mučenjima i seksualnim napadima. Satyarthi se suočio s lažnim optužbama i prijetnjama smrću za svoj rad. Stalne prijetnje smrću se ozbiljno shvaćaju – dvojica Satyarthijevih kolega su ubijena.
Satyarthi je organizirao i vodio dva velika marša širom Indije kako bi podigao svijest o dječijem radu. Na globalnoj sceni on je arhitekt najveće mreže civilnog društva za djecu koja su najviše iskorištavana ‒ „Globalnog marša protiv dječijeg rada“, aktivne u više od 140 zemalja.
Kailash Satyarthi je također arhitekt i vođa Globalne kampanje za obrazovanje (GCE), pokreta civilnog društva koji radi na okončanju globalne krize u obrazovanju i osiguravanju da države osiguraju pravo svakoga na besplatno, kvalitetno javno obrazovanje. Uspješno je vodio pokret u cijeloj zemlji kako bi obrazovanje postalo ustavna odredba koja je 2009. godine u Indiji utrla put za pravo djeteta na besplatno i obavezno obrazovanje.
Godine 2014. dobio je Nobelovu nagradu za mir, zajedno s Malalom Yousafzai.
Pravo na obrazovanje
Pakistan
Malala Yousafzai
Malala Yousafzai je učenica i aktivistica za obrazovanje iz grada Mingora u distriktu Swat pakistanske sjevernozapadne provincije Khyber Pakhtunkhwa. Poznata je po svom aktivizmu za prava na obrazovanje i za žene, posebno u dolini Swat, gdje su talibani ponekad djevojkama zabranjivali pohađanje škole.
Početkom 2009. godine u dobi od 11 godina Malala je napisala blog pod pseudonimom za British Broadcasting Company (BBC), u kojem je detaljno opisala svoj život pod vlašću talibana, njihove pokušaje da preuzmu kontrolu nad dolinom i svoje poglede na promociju obrazovanja za djevojčice u dolini Swat. Narednog ljeta snimljen je dokumentarac New York Timesa o njenom životu za vrijeme kad je pakistanska vojska intervenisala u regiji, kulminirajući Drugom bitkom za Swat.
Malala se istaknula dajući intervjue zaštampu i na televiziji, a nominirana je za Međunarodnu nagradu za mir za djecu od južnoafričkog aktiviste i branitelja ljudskih prava Desmonda Tutua (SpeakTruth to Power). Oktobra 2012. talibanski pokušaj ubistva Malale ju je ostavio u kritičnom stanju, a to je pokrenulo nacionalnu i međunarodnu podršku. Specijalni izaslanik Ujedinjenih naroda za globalno obrazovanje Gordon Brown pokrenuo je peticiju u njeno ime koristeći slogan “Ja sam Malala”, zahtijevajući da sva djeca širom svijeta budu u školi do kraja 2015.
Ova je peticija pomogla voditi ratifikaciji prvog pakistanskog Zakona o pravu na obrazovanje. Malala je dobitnica prve pakistanske Nacionalne nagrade za mir za mlade. Dana 12. jula 2013. kako bi proslavila 16. rođendan i Dan Malale ‒ dan proglašen od UN dužnosnika, Malala je održala svoj prvi javni govor od pucnjave, naglasivši neophodnost univerzalnog obrazovanja u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku.
Desetog decembra 2014. Malala je dobila Nobelovu nagradu za mir za svoju borbu protiv supresije djece i mladih ljudi i za pravo svakog djeteta na obrazovanje.
Nasilje u porodici
Rusija
Marina Pisklakova
Marina Pisklakova vodeća je ruska aktivistkinja za ženska prava. Studirala je vazduhoplovsko inženjerstvo u Moskvi i tokom izvođenja istraživanja na Ruskoj akademiji nauka, bila iznenađena otkrićem da porodično nasilje doseže razmjere epidemije. Zbog njenog truda, ruski zvaničnici počeli su da prate nasilje u porodici i „procijene“ da je u godinu dana bilo blizu 15.000 žena
ubijeno i 50.000 hospitalizirano, dok je samo jedna trećina do jedna petina svih pretučenih žena dobila medicinsku pomoć.
Bez zakona koji zabranjuju zlostavljanje nema mehanizama izvršenja, grupa za podršku ili zaštitnih agencija za žrtve. U julu 1993. god. Pisklakova je osnovala službu telefonske pomoći za žene u nevolji, kasnije proširivši svoj rad na uspostavljanje prvog ženskog kriznog centra u zemlji. Lobirala je za zakon koji zabranjuje zlostavljanje, i radila sa otvoreno neprijateljskim zakonom izvršne ustanove za donošenje pomoći žrtvama i krivičnog progona za kriminalce.
Ona započinje medijsku kampanju za razotkrivanje nasilja nad ženama i za obrazovanje žena o njihovim pravima, i sada, redovito se pojavljuje na radiju i televiziji u promociji poštovanja ženskih prava.
Danas njena organizacija ANNA (poznata i kao Nacionalni Centar za Prevenciju Nasilja) upravlja mrežom od 170 kriznih centara širom Rusije i bivšeg Sovjetskog Saveza. Sada je aktivna ne samo u borbi protiv nasilja nad ženama, ali i u borbi protiv trgovanja ženama i djecom.
2004. godine dobila je Nagradu za Globalno Vodstvo za Ljudska Prava. Napori Pisklakove spasili su bezbroj života, po cijenu njenog rizika.
Dječiji brakovi
Afganistan
Sonita Alizadeh
Sonita Alizadeh je mlada afganistanska reperica koja radi na okončanju dječjeg braka. S pjesnikovom dušom i aktivističkom strašću, ona koristi rap, uvjerenje i hrabrost zalažući se za prava žena i djevojaka. Sonita je rođena u Avganistanu pod talibanskim režimom. Svakodnevni život bio je opasan, a Sonitino djetinjstvo bilo je izazovno. Da bi pobjegla od Talibana, njezina je porodica prošetala stotine kilometara do Irana po kiši i snijegu. Sonita je odrasla kao izbjeglica bez dokumenata u Teheranu.
Da bi izdržavala sebe i porodicu, čistila je urede i kupaonice i prodavala rukotvorine. Bez službenih papira, Sonita nije mogla ići u školu. Nesmetana, na kraju je pronašla lokalnu nevladinu organizaciju koja je pružala osnovno obrazovanje mladim Afganistancima u regionu. Dok je bila tamo, Sonita je otkrila talent za pisanje i umjetnost. Svjedočila je nepravdi svijeta oko sebe i smatrala je da su poezija, fotografija i muzika izlaz za samoizražavanje.
Sa 14 godina započela je eksperimentiranje s pop muzikom, ali je smatrala da je polagani tempo previše ograničen za sve što je imala za reći. Nakon što je čula iranskog repera na radiju, odlučila je probati rap. Brži ritam i narativna priroda repa stvorili su dovoljno prostora da Sonita podijeli sve što joj je bilo na umu. Iako je za djevojku bilo ilegalno da sama repuje, a opasno govoriti, Sonita nije mogla šutjeti, pa je napisala svoj prvi rap, o dječjem radu.
U nevladinoj organizaciji, Sonita je vidjela kako njeni prijatelji nestaju iz učionice jedan po jedan, jer su bili prisiljeni na brak. Iako duboko zabrinjavajuće, ovo nije iznenađenje. Sonitina porodica pokušala ju je prodati u brak kad je imala deset godina, a zatim i kad joj je bilo šesnaest. Sa 10 godina, Sonita nije imala pojma šta znači udati se. U njenom umu, brak je značio dotjerivanje i igranje mladenaca sa svojim prijateljima i porodicom. Aranžman je propao i Sonita u to vrijeme nije bila udata.
Sa 16 godina Soniti su ponovo rekli da se mora udati jer je porodici potreban novac da plati suprugu svog brata. Međutim, Sonita je imala druge ideje za svoj život. Kao odgovor na svoj predstojeći brak i osjećaje mnogih svojih prijatelja, Sonita je napisala pjesmu “Kćeri na prodaju” i, uz pomoć filmaša koji je snimao njezinu priču, napravio muzički video. Objavili su je na Youtubeu i brzo je postala viralna. Video je vidjela neprofitna organizacija Strongheart Group koja je kontaktirala Sonitu i potom joj olakšala preseljenje u Sjedinjene Države radi škole na Wasatch akademiji u Utahu. Takođe su joj značajno pomogli reditelj i ekipa koja je snimala njenu priču, dokumentarni film „Sonita“, koji će kasnije dobiti veliko priznanje.
Iako je Sonita sada bila sigurna od neposredne prijetnje brakom i mogla je ići u školu prvi put u životu, nije bila mirna. Progonili su je misli njenih prijatelja u Iranu i Afganistanu, kao i sva djeca koja su i dalje suočena s prisilnim brakom.
Prinuđena da učini nešto više, i uz kontinuiranu podršku Snažnog srca, Sonita je počela dijeliti svoju priču i aktivno govoriti o braku djece. Sonitina poruka doseže najviše razine globalnog liderstva i civilnog društva, a njena priča i vizija podijeljeni su širom svijeta. Kroz svoj rad kao braniteljica ljudskih prava i pobjednica djevojaka koje nisu mladenke, Sonitina poruka doseže mlade ljude širom svijeta koji su privučeni njenom muzikom i vizijom i pridružuje joj se u pokretu za okončanje braka djece.
Ljudska prava za vrijeme rata
Srbija
Nataša Kandić
Godine 1991. otcjepljenje Slovenije pokrenulo je raspad bivše Jugoslavije u republike Srbiju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Makedoniju i Kosovo.
Vođeni politikama etničkog čišćenja hrvatskog diktatora Tuđmana i srpskog Miloševića napori da konsolidiraju teritorij duž etničkih linija su sistematizirani i provedeni korištenjem koncentracionih logora, logora za silovanje i grubim kršenjem ljudskih prava. NATO – vim bombardovanjem Bosne, a kasnije i Kosova zaustavljen je oružani sukob.
Fizička hrabrost rijetka je na bojnom polju; još rjeđa je hrabrost koja je potrebna da se suprotstavi vlastitoj vladi ili vlastitoj zajednici, uključujući porodicu, prijatelje i radne kolege, a sve u potrazi za pravdom. Nataša Kandić pripada maloj manjini Srba koji su se usudili učiniti to, jer je istraživala zlodjela počinjena odnjene i drugih etničkih grupa. Srbi, Hrvati, muslimani, Kosovski Albanci i Romi su je zauzvrat označili kao izdajicu zbog njene nepristrane i neumoljive borbe za ljudska prava.
Rođena je 1946. godine, a u svom prvom djelovanju po pitanjima stanovanja za Sindikalnu organizaciju osnovala je 1992. godine Fond za humanitarno pravo (HLC), glavnu jugoslavensku organizaciju za ljudska prava.
Poznat po pažljivom istraživačkom radu i pored ekstremne opasnosti, na HLC se oslanja Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju radi istraživanja kršenja ljudskih prava na Balkanu za vrijeme rata.
HLC također zastupa žrtve pred tribunalima i pravni je pionir u podnošenju tužbi protiv srpskih vlasti. HLC pruža pravnu pomoć izbjeglicama za potraživanje zemlje, državljanstva, prava na povratak, penzione uplate i imovinska prava, između ostalog. Kandić je također koristila svoje velike organizacijske vještine kako bi promovirala popularnu podršku za mir, inicirajući kampanju pod nazivom Svijeće za mir tokom1991., gdje su građani stajali tokom noći 16 mjeseci s upaljenim svijećama ispred predsjedničke zgrade Srbije čitajući imena ubijenih tokom rata.
Također je organizirala hiljadu volontera u prikupljanju 78.000 potpisa protiv prisilnog regrutiranja Srba u rat protiv Hrvatske. Godine 1992. na Maršu crnih traka 150.000 Beograđana protestovalo je protiv stradanja civila u Sarajevu. Te iste godine njena sedmična kolumna (gdje je 80 intelektualaca pozivalo na mir) pojavila se u Borbi, prvim beogradskim nezavisnim novinama.
Kandićeva i HLC nastavljaju predvoditi borbu u podnošenju krivičnih tužbi protiv navodnih ratnih zločinaca i ključni su u dovođenju davno zakopanih dokaza iz sjene historije na svjetlo sudnica kako bi pomogli da se Balkan suoči sa svojom prošlošću. Početkom 2006. godine HLC i njegovi regionalni partneri pokrenuli su inicijativu za uspostavljanje regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o istini o ratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji.